Piše: Mirza Softić
Rijetko me je put vodio u Sandžak. Nekoliko puta sam išao na Kosovo i o tome uvijek pisao, pa bih kroz ovaj dio naše bivše zemlje samo prošao, ali se nisam zadržavao, osim možda na ručku ili kafi. I za to kratko vrijeme provedeno u Novom Pazaru, Priboju ili Pljevljima, nailazio sam na ljubazne ljude, a kad bih im još rekao da sam iz Sarajeva, dobijao bih poseban tretman, uz obavezno potpitanje – jesam li stvarno iz Sarajeva.
Iako ne mislim da je rođenje u određenom gradu ništa drugo nego sudbina, često bih osjećao ponos da sam baš iz Sarajeva, a pitanje jesam li baš iz Sarajeva mi je utoliko bilo i simpatičnije, jer valjda ljudi nisu navikli da često viđaju Sarajlije u svom kraju. Obično bi bilo obrnuto, tako da bi mnogi iz Sandžaka krenuli put Sarajeva, ali i u druge krajeve planete – od Amerike do Australije. U Sarajevu danas žive mnogi od njih, a prezimena iz ovih krajeva su se već stopila u naš grad. (Nekad smo u Sarajevu imali i Sandžačku ulicu, ali je više nemamo. Postojala je od 1948. do 1993. godine, da bi kasnije bila preimenovana u stari naziv – Džinina.)
Vodopadi uz vijugave ceste
Ovaj put plan je bio da za Praznik rada s porodicom odem vidjeti planine Prokletije. Kako je vrijeme bilo vrlo loše, najprije smo otišli na more, a kad je granulo sunce, preko Albanije se iz Ulcinja zaputili prema sjeveru Albanije, odnosno istoku Crne Gore. Ako želite doći do ovog dijela Balkana, očekujte mnogo krivina, a zimi i mnogo snijega, leda i ostalih nepodopština. Na proljeće je tu polen, pa će alergičari imati problema, a ljeti su visoke temperature, iako na planinama i dalje ima snijega. Po riječima mog druga, koji je JNA služio na Karauli, ljeti ima i poskoka, pa su čizme neophodne. U dolinama ima i mnogo stijena nasred same doline, i to zato što se reljef konstantno mijenja, pa se stijene ili odrone, ili raspadnu na još manje kamenje.
Vijugavi put od Ulcinja do Gusinja vodi preko albanskog grada Skadra, dolinom rijeke Cijevne, pa sve do dijela kada rijeku više ne vidite, ali ugledate veliki kanjon, kakav sam dosad vidio samo na marokanskoj planini Atlas. Već tada vidite moć planinskog vijenca Prokletija, masivnog skupa planina za koji nisam ni sanjao da će me toliko oduševiti. Dok sam vozio, pogled mi je stalno bježao da vidim neki dio na kom je i dalje snijeg ili da uživam u nekom moćnom pogledu, tako da smo nekoliko puta stali kako bismo napravili koju fotografiju i iznova se divili toj balkanskoj ljepoti. Oko ceste se mogu vidjeti i mnogi vodopadi, koji su zimi sasvim sigurno zaleđeni, a sam kraj obiluje restoranima, smještajnim objektima i drugim sadržajima.
Nove kuće, stare zgrade i limene barake
Čim uđete u Crnu Goru, nedugo zatim ćete vidjeti i mjesto Gusinje, neki bi rekli i grad, mada je mnogo manje nego susjedni Plav. Samo Gusinje je ispunjeno novim kućama, ali i starim socijalističkim zgradama, te čak i barakama od lima, za koje nisam mogao vjerovati da ljudi u njima žive. Jedan mještanin mi reče kako su se tu skupili stanovnici okolnih sela, došli da rade i tu i ostali. Nije mi najjasnije kako se tu može izdržati ljeti, ali i zimi, kada snijeg obavije cijeli kraj, a putevi su neprohodni i temperatura konstantno ispod nule.
Ono što sam takođe odmah primijetio je značajan broj automobila s američkim tablicama. Bilo mi je nejasno kako je to moguće i zašto ljudi dovoze američke automobile, pa sam nekoliko ljudi upitao gdje je tu računica. Mještanin s kojim sam se mimoilazio na jednoj uskoj cesti, te ga zaustavio da ga upravo to pitam, objasnio mi je kako su ti automobili mnogo jeftiniji u SAD-u, mada zbog dijelova uglavnom ima smisla dovesti nešto što se proizvodi i u Evropi. Kaže da se preziva Deljanin, da se prije sedam godina vratio iz New Yorka u Gusinje, te je tada i dovezao svog Mercedesa. Na moje pitanje kaje li se što je došao iz SAD-a, kratko odgovara na engleskom: „Never“. I tokom konverzacije je ubacio nekoliko izraza na engleskom, a za nekoga ko je tu već sedam godina mi je to bilo malo čudno. Simpatični gospodin kaže i da se automobil registruje online, osiguranje plati bez problema, a jedina je mana nepostojanje zelenog kartona.
„Hoćeš na Kosovo, moraš platiti osiguranje, hoćeš u Albaniju ili Srbiju, takođe. Ali dobro, opet se isplati, pošiljka me došla oko 1.200 dolara, sada je možda 1.500. To je OK“.
Preko 30.000 Gusinjana u New Yorku
Poplava tablica iz New Yorka nastavlja se i u Plavu, ali i u okolnim mjestima. Da je gusinjska i plavska dijaspora tamo velika, potvrđuje mi i vlasnik restorana “Škala”, u dolini Grebaje, jednoj od dolina s nevjerovatnim pogledima do koje se može doći automobilom. Gospodin Semir tvrdi da Gusinjana samo u New Yorku ima najmanje 20.000, a kako mi je taj podatak zvučao nestvarno, zadubio sam se odmah u pretraživanje, te pronašao još neke izvore o tome, od čega istoričar Riza Gruda za Agenciju Anadolija tvrdi da ih je i preko 30.000 zajedno s potomcima. To bi bilo otprilike sedam puta više nego u samom Gusinju, što i nije nevjerovatno jer je ovo kraj iz kojeg se oduvijek odlazilo. Zato danas i Gusinje i Plav imaju više novih kuća nego mnogi drugi krajevi, a tipična scena koja veže oba mjesta je prazna kuća, automobil s američkim tablicama i spuštene vanjske roletne. Takvih kuća vidjeli smo stotine. Semir tvrdi da na ljeto vrvi od dijaspore, te da se sve to koristi, ali meni zaista nije izgledalo tako početkom maja. Nadam se da sam u krivu.
Odsjeli smo u Plavu, malo dalje od Plavskog jezera, jer me sestra upozorila da uz jezero ima dosta vlage. Ona je inače ozbiljna planinarka i uvijek mi se smije ako negdje odem automobilom, ali nažalost s malom djecom je nemoguće drugačije, pa je i ovako bolje udahnuti svjež zrak nego uvijek ostati u kotlini.
Keš je kralj
Bungalovi u kojima smo bili su porodični biznis familije Šabović. Emir i Mersed su zaduženi za rezervacije i fizičke poslove, a ženski dio familije priprema doručak i večeru.
Kako smo napravili rezervaciju tek kad smo ušli u Plav, malo smo sačekali da nam otvore kapiju, a ujutro smo se oduševljeno ljuljali na ljuljačkama, te doručkovali u hladovini. Cijeli muški dio porodice su različiti državni inspektori, a jedan od njih je i radni.
Kaže mi njihov otac „ako negdje zatekneš nelegalne radnike, njemu prijavi“. Na moje pitanje kako je moguće da niko ne prima kartice, kažu kako ljudi ovdje vole keš, ali da i smještajni objekti nemaju nekog poreza ukoliko se radi o porodičnom biznisu“.
Mislio sam da je nemoguće da se bez poreza posluje, ali mi je to potvrdio i jedan prijatelj koji drži restoran i apartmane u Ulcinju.
„Restoran uredno ima i plaća porez, dok na apartmane platim samo mali procent banci“.
Ipak, u Gusinju i Plavu gotovo i da nema POS aparata. Samo se operiše gotovinom, a na Bookingu nema nijednog objekta koji možete platiti online. Svi primaju samo keš, i u keš vjeruju, a kada vam čovjek ponegdje vraća kusur, obično izvadi novčanik s buntom novaca. Meni su te scene nekako ostale u prošlom životu, a dok sam živio u Holandiji, često sam mjesecima hodao bez ijednog eura u džepu, te sam sve plaćao karticom.
Nepovjerenje u kartice je ovdje vjerovatno pospješeno i činjenicom da se to onda negdje prati, zapisuje, prave projekcije zarade i sl., mada nerijetko ljudi izdaju račun. Kešom sam plaćao na pumpi, keš su htjeli i u ćevabdžinici ili na parkingu, a jedino u supermarketu sam vidio da mogu platiti karticom. Keš ovdje i dalje caruje.
Semir tvrdi da je kešom napravio i restoran, radeći po tri mjeseca na Zapadu, između ostalog i u Holandiji, i tako godinama. Sada kaže da cvjeta otkako je došao kući. Radi kad hoće i kad može. I stvarno tako i izgleda. Nema cjenovnika, ali ima mesa, pa će vam konobar brzo nabrojati šta sve možete jesti, a šta god da uzmete, nećete pogriješiti.
Pitam Semira je li bilo problema devedesetih u ovom kraju. Kaže kako je bilo prisilnih mobilizacija, ali da problema između ljudi uglavnom nije bilo.
„Danas ti je to kod nas sve isto, niko i ne zna ko je Bošnjak, a ko Albanac. Ima Goranaca koji se prezivaju Neziri, te Albanaca Nezirovića. Svi smo se pomiješali i nemaš više pojma ko je ko, a to nije ni loše“.
I ove planine mogu na omot čokolade
Nakon dva provedena dana u Plavu i Gusinju, te na dijelu planinskog vijenca, odlazim misleći na jednu švicarsku čokoladu, koja na omotu ima Alpe. I ove planine se mogu staviti na omot čokolade, ali i gdje drugo čovjek želi, jer izgledaju toliko lijepo da je prava šteta što ih ljudi ne posjećuju češće.
„Ovo ti je, moj Mirza, mala Švicarska, samo to ljudi ne vide“, pred kraj mog boravka mi kaže ćevabdžija koji peče sudžuk. Dok ih očekujem, odgovaram da je razlika u tome što je ovdje obrok pet eura, a u Švicarskoj 50.
„Tako je“, složiće se. „A mi donesemo novac odnekle drugo. Rijetko ko ga ovdje zaradi“.
Došao sam dolinom Cijevne, a odlazim dolinom Lima, preko Srbije, koji će se tek iza Višegrada uliti u Drinu. Sretan sam kada vidim da na pribojskoj brani više nema smeća, kao kada sam prošao u januaru 2021. Na Prokletije ću doći opet, naredni put da osvojim i neki vrh, ali isključivo ljeti, kada nema lavina i polena. Poskoci su valjda rijetki.
Izvor: Al Jazeera Balkans
