Ramo je često uzimao odive svoje i svojih i Mejreminih svojti, koje su živjele po raznim mjestima u Albaniji, u rodovanje, da razgovore Mejremu, jer je ona stalno bila omrznuta zbog želje za svojom djecom i svojim rodom.
Došla tako jedne zime kod Rama Medovog i Mejreme u Durs u goste Đuma Nikšić, odiva Sujkovića, daidža Ramove majke Ambere.
Pita Đuma Mejremu:
– Mejrema, žaljiš lji svoje mjesto? Ja sem evo ovamo u Skaeder punija pedeset godina. Nikako ne mogu da zaboravim Laze Sujkovića, đe sem se rodila i porasla. Kaet hoću da zaspem pojave mi se Lazi ispred oči, pa otljaen gljedam moje Gusinje. Što sem starija, što mi se edželj više primiče sve više željkujem Gusinje.
– Tetka Đumo, moj đever Biljko često je kupovao zemlju pa bi, da je podmiri, stoku prodavao. Jednu kravu, Šarku, prodade Hamu Hajra Maka Juljina. On ide na stan u Košuticu Čekića. U proljeće kaet bi izlazilji na stan, prolazilji bi kraj naše kuće u Vojno Selo. Kad bi došlji do naše kuće krava Šarka bi zarikala. Tako bi rikala i kaet bi slazilji ses stana. Eto tetka, kaet hajvan ne može da zaboravi vatan, kako može to da učini insan. – odgovori Mejrema.