Došli jednom Ali-paši Gusinjskom jarani i prijatelji, sve sami izabranici iz okolnih mjesta: Redžep Pašić i Jakup Ferović iz Plava, Mula Zeka pećki, Riza-beg iz Đakovice, Ganić iz Rožaja, Saćir-aga od Krstenića, i još mnogi bajraktari i prvaci, arbanaški i bošnjački.
Ali-paša ih po običaju dočeka lijepo, kako je odgovaralo njegovom glasu i imanju, a jedno i drugo bilo je čuveno nadaleko, o junaštvu da se i ne govori, tu Ali-paši niko od zvanica nije mogao ni primaći.
Pošto je bilo ljeto, Ali-paša ih izvede na Izvore kod Gusinja (koji se danas zovu njegovim imenom, jer mu je tu bio ljetni konak i hladnik). Njegove sluge zgotoviše ručak “od čorbe do ošafa”, ono što im je zapovijedio Ali-paša, sir i skorup s katuna gusinjskih, pečenu jagnjad sa Bjeliča, pastrmku iz jezera, jardum i med s Karanfila.
Kad se gosti najedoše i podizaše s pune pašine sofre, svaki od njih uze čašu da sam zahvati vode, koja je ključala iz kamena, bistra i ledna kao posijek. Gosti je, rashlađujući se, stadoše hvaliti i prehvaljivati riječima: “Aman, dobre vode!”, “Hladne vode!”, “Ovakve vode još nijesmo pili!”, “Ovo nema nadaleko!”, a niko i ne pomenu ručak koji je Ali-paša zgotovio u njihovu čast.
Ovo se Ali-paši zateglo, ali ne reče ni jednu riječ prijekora gostima, prišuče, pusti im na volju da fale vode koliko im drago.
Kad drugoga ljeta dođoše Ali-paši u goste isti ljudi od prošle godine, on ih ponovo povede na Izvore, ali umjesto ručka naredi da im se razdijele čaše za vodu, govoreći: “Pijte, ljudi! Ovakve vode nema nadaleko!”
Tada se svi sjetiše što je i kako je, ali vodu niko ne obiđe, ni da pihne.
IZVOR: „USMENA PROZA BOŠNJAKA IZ CRNE GORE I SRBIJE ANTOLOGIJA“ Husein Bašić str 161.