Medo Bejtov iz Vojnog Sela je poštenim i teškim radom stekao, za tadašnje prilike, dobro imanje. Držao je poviše koza, nekoliko krava i konja. Na svojoj zemlji je nalazio žita da podmiri potrebe svoga domaćinstva, a kada bi bila rodna godina, dosta žita je imao i za prodaju. Tada je kosač kosio čitav dan za kapu žita (ćulaf ili crnogorsku kapu). U to vrijeme, prema dogovoru vlada Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Albanije, žitelji Vrmoše, doline u susjednoj Albaniji, mogli su dolaziti četvrtkom u Gusinje na pazar, da kupe žito ili drugu robu, ili, pak, da nešto od svoje robe tu prodaju.
Jednog četvrtka iznio Medo Bejtov tovar žita na pazar u Gusinje. Priđe mu jedna stara katoljkinja iz Vrmoše i zatraži od Meda:
– Da mi daš tovar žita, veresije za dvije neđelje.
Medo je govorio albanski jezik, kao i većina Plavljana i Gusinjana, pa joj odgovori:
– Nađi nekog da ti bude dorzont.
– Tražila sam po pazaru, ali ne nađoh nikog poznatog. Roblje (članovi porodice) mi je bez hljeba, a čovjek (muž) mi je otišao u Skadar, da nešto zaradi. Sigurno ću ti za dvije neđelje donijeti pare.
Medu je novac hitno potreban da vrati dug, a i ne poznaje ovu ženu, pa razmišlja da li da joj da žito ili ne, a ona će ponovo:
– Hajdučica svoje kuće bila, ako ti za dvije neđelje ne vrnula pare.
Medo joj, tada, bez riječi dade žito. Dovede ona mazgu na koju on natovari dvije vreće žita. Kad stiže kući, Medo ispriča kako je prodao žito. Njegova žena, Ambera, reče mu:
– Haj što dade žito, no dade i vreće.
Poslije dvije neđelje, kao što je i rekla, dođe stara katoljkinja na pazar u Gusinje i dade Medu pare. Kad Medo izbroji pare, uze ona iz torbe vunjene čarape i dade mu ih na dar, a zatim mu pruži još pola dinara govoreći:
– Pošto ja ne ulazim u kahvu, pa te ne mogu častit, evo ti ovo da popiješ jednu kahvu.
O tome je često pričao Medov sin Biljko.
