PIŠE: Edin Smailović (Al Jazeera Balkans)
Prije deset mjeseci formirana je sadašnja Vlada Crne Gore. Prva od ponovnog uvođenja višestranačja 1990. godine u kojoj nije bilo Demokratske partije socijalista. Vlada je formirana na ekspertskoj a ne stranačkoj osnovi. Bar je formalno bilo tako. Iako se Demokratski Front, članica vladajuće većine koja ima 27 od 41 mandata u okviru iste, žestoko protivio ovom konceptu, na kraju su, pritjerani uz zid od strane srpske pravoslavne crkve i straha da bude proglašeni krivim za ostanak DPS-a na vlasti, ipak nevoljno pristali na ovakav koncept Vlade.
Iako je premijer Krivokapić nekoliko puta rekao da ima namjeru sa ovom Vladom potrošiti cijeli četvorogodišnji mandat, očigledno je da je premijer juče kapitulirao. Ako iole ozbiljnije analiziramo šta se događalo posljednjih deset mjeseci, onda nam ovakav razvoj situacije bude puno jasniji.
Prvo, iako je Vlada formalno bila ekspertska, članice vladajuće koalicije su mjesta u Vladi po dubini, kao i ona u javnim ustanovama i preduzećima u državnom vlasništvu, u međuvremenu napunile sa stotinama stranačkih kadrova. Ti kadrovi su u međuvremenu zaposlili stotine, ako ne i hiljade stranačkih aktivista, rođaka, kumova, ljubavnica.
Tako su iskusni veterani političkog života u Crnoj Gori, polako i sigurno, pripremili teren za konačni obračun sa premijerom Krivokapićem i njegovim okruženjem. Premijer je doduše, opet lupio šakom od sto i rekao da će on birati nove ministre. Kazao je to tako uvjerljivo da niko u Crnoj Gori u to nije povjerovao, osim možda samog premijera.
Političari, formalno, ulaze u vladu Crne Gore
Dakle, da zaključim, premijer Krivokapić je pristao na rekonstrukciju Vlade. Kako će izgledati nova Vlada očigledno ne zna za sada ni sam premijer. Ali zato znaju čelnici Demokratskog Fronta. Po njima, Vlada bi za početak trebalo da bude veća, i da umjesto sadašnjih 12 ima najmanje 18 resora. Od tih 18 resora, polovina, devet, bi pripalo upravo njima. Ostatak bi podijeli Demokratska Crna Gora i pokret URA. Nisam baš siguran da će se ovaj scenario do kraja ovako završiti, ali sam siguran da će i formalno, političari ući u Vladu Crne Gore.
U novim igrama oko rekonstrukcije Vlade , zanimljiv je i novi poziv partijama manjinskih naroda da uđu u vlast. S tim u vezi dogodilo se i nekoliko sastanaka, formalnih i neformalnih sa liderima nacionalnih manjiskih partija. Iskreno, ne znam koliko je taj poziv opet fingiranje multietničnosti a koliko stvarna želja da pripadnici manjinskih naroda postanu dio vlasti, ali znam nešto drugo: to bi manjinskim narodima donijelo veoma malo. Razlozi su brojni, a najvažniji je da se raspodjela funkcija po dubini u ovih 10 mjeseci završila. Tokom ovog perioda, pripadnici manjinskih naroda su temeljno počišćeni sa skoro svih važnijih funkcija u državnom aparatu. Statiranje po jednog Bošnjaka, Albanca ili Hrvata na poziciji ministra ili ambasadora, osim lične koristi obnašaocima tih funkcija, običnim pripadnicima manjinskih naroda ne bi donijelo ništa. Ali, ostaje da se vidi kako će se odrediti lideri manjinskih partija i da li će između zadovoljavanja lične ambicije i interesa naroda, odabrati jedno ili drugo. Iskreno, šta god da odaberu, sa stanovišta pripadnika manjinskih naroda u Crnoj Gori, potpuno je nebitno jer smo dovedeni do onog stepena marginalizacije u društvu da poslije toga malo šta može naškoditi našoj trenutnoj poziciji.
Kako god da se rekonstrukcija izvede, postoji još jedna sigurnost kada je Vlada Crne Gore u pitanju, a to je da kako god to izgledalo, ona neće donijeti građanima Crne Gore jedno-upravo toliko obećavanu sigurnost. Političke trzavice i sukobi unutar članica vladajuće koalicije će se nastaviti. Ujutro će se donositi jedna odluka, da bi se ista pod pritiskom ambasada mijenjala tokom dana, a onda uveče ista povlačila pod prijetnjom neke od članica vlasti da će srušiti Vladu.
Srozavanje Krivokapićevog autoriteta
Nema sumnje da će dalji razvoj događaja srozati ionako upitan autoritet Zdravka Krivokapića, ali još gore je što će tek ovako koncipirana Vlada značiti blokadu svakog iole ozbiljnijeg reformskog zahvata. Profesionalizacija javne uprave, borba protiv organizovanog kriminala, slobodni mediji, sve je to u ovakvim okolnostima udaljeno svjetlosnim kilometrima od Crne Gore. Ovo će nažalost značiti da će javni prostor okupirati najjeftiniji vid političkog populizma. Dizaće se tenzije i gurati u prvi plan ,,krupna” nacionalna i vjerska pitanja. Za to vrijeme, bojim se da će ono malo obrazovanih, mladih i trezvenih ljudi, izgubivši svaku nadu u bolje sutra, napustiti Crnu Goru. Sa njihovim odlaskom polako ćemo gubiti i pogonsko gorivo za neku eventualno novu političku snagu u Crnoj Gori.
Naravno, iluzija je, da će takva Vlada trajati do 2024. godine. Ali je još veća iluzija da će ova vladajuća garnitura tek tako da padne. Za to priličnu odgovornost snosi i ovakva opozicija u Crnoj Gori. Ali to je već tema za neku drugu priču.
Glavni protagonista ovog čina crnogorske drame, Zdravko Krivokapić, zarobljen je između ličnih želja, očekivanja Međunarodne zajednice, crkve, Srbije, članica vladajuće koalicije. Crna Gora je predmet interesovanja moćnih struktura i unutar države i van nje. Svi oni imaju određene zasluge u konstituisanju ovakve vlasti i naravno s tim u vezi određene zahtjeve prema premijeru Krivokapiću, kao prvom čovjeku Vlade.
Ispuniti očekivanja ovakvih dijametralno suprotstavljenih interesnih strana, teško da bi mogao neko puno sposobniji od Zdravka Krivokapića. Ali, premijerova nesposobnost ne može ga abolirati od učešća u vezanju crnogorskog Gordijevog čvora. Bojim se da nas ovakav razvoj događaja gura u blokadu institucija, sa tendencijom da nam to postane hronično stanje kao i u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. To će široko otvoriti vrata stranom intervencionizmu i beskrajnim igrama nadmudrivanja lokalnih političkih šibicara.
Na kraju, pred nama se ne vidi izlaz. Strategije nema, postoji samo loša taktika. Kao što se Džoni Štulić pitao u osvit raspada samoupravnog socijalizma, očigledno je da je vrijeme da i premijera Crne Gore neko pita: Kamo dalje rođače?
