Sada je samo ostalo da se sačeka nekoliko godina da pomre najveći dio preostalog stanovništva pa da neko ponese tablu na Bioče i da na njoj napiše: Zatvoreno!
PIŠE: Edin Smailović-Al Jazeera
Na sjeveru Crne Gore opet je aktuelno iseljavanje. Da se razumijemo, ono je aktuelno punih 30 godina, s tim što se periodično toliko intenzivira da bar za kratko vrijeme dobije pažnju medija. To obično traje po nekoliko dana i nakon toga se opet potone u hroničnu ravnodušnost. Opet se autobusi pune ljudima koji svoju jedinu šansu za normalan život vide daleko odavde, a najčešće u Njemačkoj. Odlaze kompletne porodice ali i mladi koji su tek završili srednju školu. Podaci državne agencije za statistiku Crne Gore bilježe samo migracije unutar zemlje. I ti podaci pokazuju da sjever zemlje ubrzano nestaje. Ti podaci pokazuju da svih 13 opština na sjeveru ima negativan migracioni saldo.
Na ulicama sve manje ljudi
Ni po pitanju prirodnog priraštaja stanje nije puno bolje. Rožaje je već nekoliko godina jedina opština na sjeveru zemlje sa pozitivnim prirodnim priraštajem. One koji odlaze za zemlje Zapadne Evrope naravno niko ne broji. Postoje samo procjene, više ili manje pouzdane. Ali ono što niko ne može negirati je da je na ulicama Bijelog Polja i ostalih gradova sve manje ljudi. Takođe, sve je manji i broj đaka u osnovnim i srednjim školama. Naročito je to vidljivo na seoskom području gdje je često broj učenika samo neznatno veći od broja zaposlenih u školi. Očigledno je da je ovo posljednji ekser u sanduk kada je u pitanju život u ovoj regiji koja se prostire na 52, 5 posto teritorije Crne Gore. Prvi talas iseljevanja sa ovih prostora krenuo je početkom devedesetih sa ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Najmanje 20 hiljada ljudi, mahom Bošnjaka, u strahu od rata napustilo je ove prostore. Sa završetkom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, veliki talasi iseljavanje će privremeno stati. Nada u brze evropske integracije ohrabrila je ljude da makar za kratko odlože odlazak sa ovih prostora. Ali iseljavanje će se u narednim decenijama s vremena na vrijeme intenzivirati, ali će stanovništvo i u kontinuitetu oticati.
Ulaganje u jug
Ulaganje u Podgoricu i jug Crne Gore učiniće da određeni broj ljudi za svoje mjesto življenja odabere ove destinacije. Ipak, najveći dio iseljenika prihvatiće zemlje zapadne Evrope. Novi veliki talas iseljavanja krenuo je 2015. godine kada je najmanje nekoliko hiljada ljudi iz sjeverne regije otišlo za Njemačku. Velika potreba za radnom snagom olabavila je barijere za odlazak i pojednostavilo papirologiju. Takođe , postojanje velike dijaspore od devedesetih, koja se već prilično snašla tamo, olakšavalo je novim iseljenicima da se snađu. Do privremenog smirivanja talasa iseljavanja je došlo sa pandemijom korona virusa. Ali sa prvim znacima da na Zapadu korona posustaje, iseljavanje je opet krenulo. Iseljavaju se svi, nezaposleni, zaposleni u privatnom sektoru, zaposleni u zdravstvu. Ostaju samo penzioneri, riješeni da posljednje dane života provedu ovdje. Za sada, ne vidi se nikakvo rješenje za ovu situaciju. Političke elite nemaju odgovor na ove probleme, niti su ga ikada imale. Nažalost, uz časne izuzetke i kadrovima svih partija je cilj bio da se domognu Podgorice i naprave što bolju poziciju tamo a ne ovdje.
U svemu tome frustracije običnih građana su rasle, a takođe, ljudi se uvijek povode za onim što vođe u jednoj zajednici rade, a ne za onim što pričaju. A logičan zaključak svakog čovjeka ovdje je bio da ako ide onaj koji ima puno bolje uslove za život od njega onda je logično da i on uradi isto.
Više kuća nego stanovnika
Naravno, ljudima na sjeveru je dosta i rada za najniže plate u državi. Razlika u prosječnoj plati između Bijelog Polja i Tivta iznosi preko 200 eura. Narodu je i dosta priče da je budućnost sjevera u proizvodnji zdrave hrane i turizmu. Ako obiđete bilo koje selo na sjeveru zemlje vidjećete da u njemu ima puno više kuća nego stanovnika. Ali nije nemaština ta ili samo ta koja je otjerala ljude sa ovih prostora. To je prije svih drugih razloga duboka nepravda svake vrste posljednjih 30 godina. Gomilanje bogatstva i funkcija u ruke malobrojnih i povlašćenih, besramna eksploatacija za najniže nadnice u Evropi, usadilo je kod ljudi ovdje duboko nepovjerenje u državu i tzv. elitu. Kada su se jednom našli u društvu u kojem ih neko cijeni isključivo zbog rada i ponaša se prema njima kao prema ljudskom biću, za te ljude je to bio samo podsticaj da na svaki mogući način ostanu tamo. Ponuda većih zarada i boljih uslova rada od strane istih koji su ih dok su drugi uslovi rada vladali na tržištu, na svaki mogući način ucjenjivali, djeluje licemjerno. I naravno, nema šanse da im se povjeruje. Onaj ko je jednom prošao kroz pakao borbe za egzistenciju više nikada neće rizikovati da mu se slično ponovi.
Takođe, u obzir se mora uzeti i činjenica da imamo propalo zdravstvo, i da ovdje više skoro da nema ko da vas liječi, kao što ne postoji nikakva mogućnost da se adekvatno brine o ovolikom broju starih ljudi koji su ostali da žive sami raštrkani na ogromnom prostoru.
Prosto, ako sada i ima neke pametne strategije, novca i iskrene namjere, odgovor je da je nažalost prekasno. Ostali smo bez najvažnijeg resursa-ljudi. A bez tog resursa naravno da nikakvi poduhvati nemaju smisla.
Sada je samo ostalo da se sačeka nekoliko godina da pomre najveći dio preostalog stanovništva pa da neko ponese tablu na Bioče (to je selo udaljeno nekih 15 km od Podgorice odakle neformalno počinje sjever Crne Gore) i da na njoj napiše: Zatvoreno!!! I da se napravi najveći nacionalni park u ovom dijelu Evrope koji bi se prostirao na preko 700 hiljada hektara prelijepih šuma, rijeka, potoka, pašnjaka, planina… Bio bi to i jedinstven spomenik ljudskoj gluposti, pohlepi i bezosjećajnosti
