Jednog dana u rano proljeće 1913. godine vraćao se iz Plava Šećo Bajramov, koji je prije dva-tri mjeseca stigao sa Cetinja, gdje je bio odveden sa Duljkom Muljovim, sa grupom najuglednijih Plavljana i Gusinjana, kao talac 1912. godine. Stiže Šećo na Ulicu, poveliki prazan prostor u sredini sela gdje su se seljani okupljali, nedaleko od kuće Seljmana Kuča koja je bila sjedište Vojnoseljske opštine. Tu bijaše poveći skup seljana pravoslavca, koji o nečemu žučno raspravljahu.
– Pomaga Bog! – pozdravi ih Šećo.
– Bog ti pomogao! – odgovoriše mu komšije.
Ne moga Šećo da razmine, jer ga mnogo interesovaše o čemu pričaju, pa, iako ga ne zvaše, priđe im.
– O čemu se to dogovarate? – pita ih Šećo.
– Pratio mi je naš gospodar, kralj Nikola, kolaš da ga dadnem Vojnoseljaninu kojeg narod na skupu proglasi za najboljeg junaka, za najkuražnijeg i najzaslužnijeg. Ja neću da odredim ko je to među Vojnoseljanima, a oni sami ne mogu da se dogovore. Svaki sebe smatra da ga zaslužuje, pa evo prođoše dva sahata u tome raspravljanju. – odgovori mu službeno lice Vojnoseljske opštine, pokazujući kolaš koji mu bijaše u ruci.
Priđe mu Šećo Bajramov, uze kolaš, zadjenu ga za pojas i reče:
– Ja ću ga, braćo, uzeti, kaet vi ne znate kome da ga date.
Prije nego što okupljeni stigoše da se pobune, službenik, kao da to jedva dočeka jer se bio naljutio na prisutne seljane, čestita mu ga:
– Srećan ti bio, Šećo.
