Tek što na jutarnjem suncu zaiskriše kapljice rose u visokoj planinskoj travi, zakosiše se kosači. Krenuše pravo naniže, niz blagu padinu livade, korak po korak uz ritmičke zamahe kosom. Za njima ostajahu debeli otkosi pokošene trave.
Ispred tridesetak kosača je poznati kosač Fejzo Hasov. Dok je god Fejzo kosio bio je kosobaša. On ne hita, zamasi su mu spori i široki, polako krače ostavljajući za sobom široki trag do crne zemlje pokošene trave. U njegovim snažnim rukama kosa izgleda kao igračka. Polako ide Fejzo za kosom. Neće brže. Neće da zamori kosače. Dug je julski dan. Na svakih dvadesetak metara zastane, zabode kosište u zemlju, uzme šaku pokošene trave, obriše kosu i namakne je belegijom. I tako raskosi Fejzo, a kosači za njim, do polovine Treskavice, dole prema Treskavičkoj rijeci, pa zatim okrenu naviše da kosi uz livadu. Za njim ostaju dva spojena otkosa, koja se na livadi izdižu kao planinska kosa.
Bilo je to pedesetih godina prošlog vijeka. U kosačima je toga dana, pored Fejza Hasovog, kako mi je pričao Mujo Duljkov, bilo još nekoliko Markišića priznatih kosača: Smajo Aljov, Bajram Redžov, Hamo Medov, Ujkan Duljkov i Balji Husko. Oni su u prvoj polovni kosača, među najboljima. Zajedno, jedan za drugim su stali u red, da se uzajamno čuvaju i prate.
Svaki kosač nastoji da drži korak sa ostalim kosačima, da ne zaostane. Većini to uspijeva lako, bar u početku i dok je trava rosljiva. Kasnije, kako dan odmiče, kada sunce upeče a trava se sparuši, kosači se sve više razređuju. Zaostaju najviše oni koji kosu ne znaju dobro da urede, da je nakleplju, i da je belegijom namaknu (naoštre, nabruse). Oni prhaju, čas požure, pa zatim zastanu, siluju kosu, kose snagom.
Kose kosači uz livadu. Fijuču njihove kose kroz rosom poprskanu šarenu planinsku travu, a kad zamahnu svjetlucaju kose kao ogledalca. Tako, kad sunce skoči konopac iznad Kopiljana nad Vojnoseljskim katunom, stiže Fejzo na vrh livade. Nabrusi kosu i sjede. Uze drvenu kutiju punu duhana i savi cigaru. Kako koji od kosača završi otkos, dolazi kod kosobaše Fejza da se odmori. Samo što Fejzo povuče nekoliko puta iz tek zapaljene cigare, priđe Fejzu jedan od mladih kosača, uze Fejzovu kosu pitajući ga:
– Mogulj da ju provam?
– Provaj ju – odgovori mu Fejzo, pa nastavi da puši.
Ode mladić i poče da kosi, a kosa mu ide kroz travu kao po vodi. Vrati se do Fejza i reče:
– Eh, kaet bi keo da mi ju prominiš. Sa ovakom kosom ne bi ti popuštijo.
– Ja bi ti kosu prominijo, no ti ne mogu ruke prominit. Donesi mi tvoju kosu – odgovori mu Fejzo.
Kad kosač donese kosu, Fejzo poče da razgleda kako je nasađena na kosište, kako je naklepana, a zatim mu pogleda belegiju (brus) i pribor za klepanje. Kad završi reče:
– Ovake kose nisu loše, meke su za klepanje. Kosa ti je dobro nasađena, taman je savijena. Brus ti je taljijanski, a oni su najbolji. I alat ti je dobaer, bolji je od moga. Alji, kosa ti je slabo nakljepana, na dosta mjesta je zavrnuta, a poneđe nazubljena ka testera. Ako kosu ne znaš dobro da kljeplješ, da je brusom kaet treba namaekneš, koljko treba brusom da pritisneš, ako kosu od kamenja ne čuvaš, moraš da kosiš snagom. Tako ne moš cilji daen da izdržiš. Hoj da se udaviš. Hajde da zajedno klepljemo, saet kaet se iskose svi kosači, da ti pokažem kako se kosa uređuje.
Sjede mladi kosač, a Fejzo do njega. Zabode nakovalju u zemlju, nasloni se na lakat lijeve ruke, uze vrh kose između palca i kažiprsta, a čekić desnom rukom i poče njime da udara po oštrici kose. Zaustavi ga Fejzo pa mu objasni u koji dio oštrice kose da udara i sa koliko snage, da se oštrica što bolje tanji, a da ne puca i da se ne savija. Nakon toga uze Fejzo džaklju, izvadi iz nje nakovalju i čekić, sjede do mladog kosača, uze kosu i poče da je kleplje. Odmjerenim udarcima čekića, tanji Fejzo kosu, a njena oštrica kao da se lije, bez ijednog zupca na oštrici. Povremeno nadizire mladića do sebe i po potrebi mu daje savjete. Počeše da kleplju i ostali kosači, pa planinski mir razbi metalni, neujednačeni, isprekidani glas mnogobrojnih čekića.
Kad završiše sa klepanjem, Fejzo još jednom uze kosu ovog kosača, pogleda je i reče:
– Saet je dobro. Dobro ju čuvaj, da ju u zemlju i kamen ne zavrneš i ne istupiš. Nemoj saet da ju brusom mlogo pritskaš, da ju brus ne nosi. E kaet se istupi, brus nemoj da žaljiš. Samo tako pazi, bićeš ti dober kosač.
Samo što Fejzo sa poukom završi, uočiše preko livade planinke. One su u šarenim dimijama, sa crvenim debeljanima (kao kecelja), džemperima i bluzama, sa bijelim tulbentima (mahramama) zabrađene. Na glavama im na naslaganim peškirima tepsije, a u rukama kotlovi i drugo posuđe. Ispred njih i oko njih trčkaraju djeca. Ona nose sahane, kašike, vodu.
– Na vrijeme ni stiže doručak, reče Fejzo.
