Piše: Boban Redžepagić
Katuni nisu samo privremena ljetnja stočarska naselja na planinama, smještena na visinama gdje pastiri sele svoju stoku u potrazi za bogatim pašnjacima. Oni su mnogo više od toga – simboli su jednog prošlog vremena, utkani u samu suštinu identiteta balkanskih zajednica. Ove visinske oaze života, gdje priroda diktira tempo, predstavljaju karakterološku, kulturološku i sociološku odrednicu zajednica koje su kroz vekove opstajale u skladu sa prirodom, čuvajući svoje običaje i način života daleko od užurbanog ritma modernog doba.
Prokletije, divlja i netaknuta planinska oblast, čuva u svojim vrletima oko 70 katuna, od kojih su mnogi danas neaktivni. Ipak, njihova tiha prisutnost svjedoči o nekadašnjem bogatom životu o dugim ljetima provedenim na ispašama o pričama koje su se pričale uz ognjište, dok su zvona stada odjekivala planinskim prostranstvima. Posjetioci Prokletija imaju privilegiju da osjete dah prošlosti, da kroče u svijet gdje se život odvijao po starim pravilima i da vide kako su naši preci živjeli a kako još uvijek, poput relikvija prošlih vremena, žive oni koji prkose modernom dobu.
U plavskom dijelu Prokletija, jedan od najlepših katuna je katun Bakovića, smješten na visini od 1.651 metara. Ovaj katun, okružen bajkovitim predjelima i bogatim izvorima vode, odiše autentičnim planinskim šarmom. Put koji vodi do njega prati žubor potoka, dok vas krajolik očarava svojom divljom ljepotom. Katun Bakovića nije samo slikovit; on je i dom starici Badi Baković, koja sa svojom stokom ljeti izdiže na ovu visinu. Ova srdačna starica, uvijek sa osmjehom ispod svoje marame, dočekuje posjetioce toplom dobrodošlicom. Sama, ali nikada usamljena, Bada pronalazi društvo u planini, koju oduvijek voli i za koju kaže da će je posjećivati sve dok može.
Još jedan biser Prokletija je gusinjski katun Popadija, smješten na 1.500 metara nadmorske visine. Ovdje, u sjeni visokih planinskih vrhova, izvire rječica Bistračica, koja zajedno sa Crnom Doljom formira Ljuču, glavni dotok Plavskog jezera. Popadija je oaza prirodnog bogatstva – izdašni izvori pitke vode, plodne paše, guste šume i borovnjaci daju život ovim prostranstvima. Iako je katun nekada vrvio od života sa tridesetak domaćinstava, danas na njemu ljeti borave dvije porodice iz Gusinja – Čekić i Đurković – koje nastavljaju tradiciju svojih predaka, brinući o stoci i čuvajući duh katuna.
U podnožju najvišeg vrha Crne Gore, Zla Kolata (2.534 metara), leži katun Fuš Sirma. Ovdje, u podnožju planinskog giganta, porodica Gjonbalaj održava tradiciju života na katunu. U ovom zabačenom kutku prirode, planinari i putnici mogu okusiti autentične stočarske proizvode – sir, kajmak, kiselo mlijeko, jardum, skorup i jagnjetinu. Osim gastronomskih užitaka, ovdje se još uvijek može vidjeti i tradicionalna strižba ovaca, prizor koji podsjeća na vremena kada je ovaj način života bio svakodnevica za mnoge.
Katuni Prokletija nisu samo mjesta na mapi; oni su živi svjedoci istorije, prepleteni s planinskim pejzažima i ljudskim sudbinama. Ovdje, daleko od buke i vreve, posjetilac može osjetiti mir, ljepotu prirode i snagu tradicije koja se prenosi s generacije na generaciju. Svaki katun ima svoju priču, a zajedno čine jedinstvenu knjigu prošlosti Balkana, koju vrijedi otvoriti i pročitati na licu mjesta.
Dok ponosno koračam ovim katunima, svaki korak odjekuje prošlim vremenima, kao da sam stupio na stazu kojom su nekada prolazili naši preci, noseći sa sobom težinu vremena i snagu tradicije. Zapisujem pažljivo, želeći da sačuvam uspomenu na neka davna i prohujala vremena, na živote koji su se ovdje odvijali u harmoniji sa prirodom, na svijet koji je istovremeno surov i predivan. Svaki kamen, svaka stara koliba, svaki osmijeh tih rijetkih ljudi koji još uvijek prkose modernom dobu, priča priču o hrabrosti, istrajnosti i ljubavi prema zemlji koja ih hrani.
Ovdje, na ovim visinama, gdje zrak miriše na čistu planinu i gdje tišina nosi zvuke prošlosti, osjećam duboku povezanost sa svojim korijenima. Svaka trava, svaki potok, svaki pogled na beskrajne planinske pejzaže podsjeća me na to koliko je važno čuvati ovo nasljeđe. Zapisujem imena katuna, bilježim priče staraca koji još uvijek ovdje žive i osjećam odgovornost da prenesem dalje ono što su oni naslijedili od svojih predaka. U njihovim očima vidim ponos u njihovim rukama snagu a u njihovim riječima mudrost jednog života koji je oblikovan vjetrovima, suncem i snijegom. Katuni su više od mjesta, oni su sjećanje u kamenu, uspomena u travi, pjesma u vjetru. Dok hodam kroz njih, pokušavam upiti svaku nijansu ovog svijeta, sa željom da sačuvam za sebe, ali i za one koji dolaze poslije mene, ovu neprocjenjivu riznicu prošlosti. U svijetu kome pripadam ovdje, u srcu planine, vrijeme kao da stoji. I upravo zbog toga, osjećam da je moja misija da sačuvam te trenutke, da ih pretočim u riječi koje će svjedočiti o tome kako su naši preci živjeli, kako su voljeli ovu zemlju i kako su uprkos svemu, opstajali.
Izvor: Bošnjaci.net
